Recepcija rimskog prava Pripremili: Dejan Bućan i Filip Grle 26. ožujka 2009.

476.g. pad Zapadnog Rimskog Carstva 493.g. Ostrogoti osvajaju Italiju 554.g. bizantski car Justinijan I. osvaja Rim i donosi svoju kodifikaciju u Italiju 568.g. Langobardi osvajaju sjever Italije u 10. i 11.st. u Paviji djeluje langobardska pravna škola uzdizanjem građanskog sloja i razvojem trgovačko – novčarskog gospodarstva u gradovima zapadne Europe nastaju novi društveni odnosi koji zahtjevaju pravnu regulaciju pravnici počinju proučavati rimsko pravo kako bi pronašli pravna rješenja za nastale društvene odnose

Glosatori grč. γλώσσα, glossa = jezik Irnerius u 12. st. osniva glosatorsku školu u Bologni glosatori tumače Justinijanovu kodifikaciju pisanjem bilješki između redaka (glossa interlinearis) ili uz tekst (glossa marginalis) glosatorski stil proučavanja se naziva i Mos docendi Italicus

glosatori koriste egzegetsku metodu (pravna norma se treba spoznati, tumačiti i primjeniti na osnovi volje i namjere njezinog stvaratelja) te metode rane skolastike pa kodifikaciju proučavaju: -pragmatično (cilj proučavanja je zadovoljenje potreba dnevne prakse), -kazuistički (pokušavaju rješiti razne slučajeve), -fragmentarno (proučavaju samo dijelove koji im trebaju u praksi), -antihistorijski (ne proučavaju društvene prilike iz vremena kada su dijelovi kodifikacije nastale), -dogmatski (kodifikaciju doživljavaju kao savršenstvo rimske pravne konstrukcije te ne razvijaju kritički stav).

sredinom 12.st. djeluju i Irneriusovi učenici : Martinus, Bulgarus, Jacobus i Hugo, tzv. quattuor doctores među kasnijim glosatorima su Azo, te Accurius koji 1250.g. u djelu Glossa ordinaria ili magistralis sabire glose svojih prethodnika.

Postglosatori (komentatori) od 13. do 16.st. škola postglosatora ili komentatora djeluje u Bologni, Padovi, Paviji i Pisi naziv komentatori dobivaju jer su tumačili glosse svojih prethodnika (glossarum glossas scribunt) pokušavajući otkloniti razlike i dobiti zajedničko mišljenje (communis opinio doctorum) uz rimsko pravo spajaju razmatranja o statutarnom pravu sjevernoitalskih gradova, povezuju rimsko pravo sa pravnim teorijama kanonskog i germanskog (langobarskog) prava glavni predstavnici postglosatorske škole su: Cinus de Pistoia (1270.-1336.), Bartolus de Sassoferrato (1314.-1357.) i Baldus de Ubaldis (1327.-1406.) Bartolus de Sassoferrato doprinosi stvaranju ‘‘općeg prava’’ na bazi rimskog prava koje je služilo rješavanju sporova između prava pojedinih gradova

pravo tumačeno od glosatora i postglosatora postaje pozitivnim pravom u većini država zapadnje i srednje Europe što nazivamo recepcijom recipirano rimsko pravo se primjenjivalo kad nije postajalo odgovarajuće pravilo u domaćem pravu, a moralo je biti glosirano (quidquid non agnoscit glossa, nec agnoscit curia) ovo pravo se naziva i općim (vrijedi na području cijele države), a razlikuje se od partikularnih prava koja vrijede samo na manjim područjima unutar države naziva se i pandektnim pravom prema Pandectae (Digesta)

Elegantna jurisprudencija u 16.st. na području Francuske pod utjecajem humanizma nastaje pravna škola pod nazivom Francuska historijska škola (elegantna jurisprudencija) pripadnici ove škole napuštaju skolastičke metode te proučavaju rimske pravne izvore na povijesno-kritički način povijesnu metodu smatraju značajnom pri proučavanju prava (Sine historia caecam esse iurisprudentiam) stil proučavanja prava ove škole naziva se Mos docendi Gallicus glavni predstavnici škole su: -Jacobus Cujacius (Cujas) (1522.-1590.), -Hugo Donellus (Doneau)(1527.-1591.), -Dionysius Gothofredus (Godefroi)(1549.-1622.), -Duarenus, Baro, Balduinus, Hotomanus.

Jacobus Cuiacius je bio analitik i egzeget koji je sa Antoinusom Faberom proučavao interpolacije u Justinijanovoj kodifikaciji 1612.g. Gothofredus je izdao cjelokupnu Justinijanovu kodifikaciju pod nazivom Corpus Iuris Civilis u Italiji je djelovao Andreas Alciatus (1492. – 1550.) kojeg se smatra prethodnikom ove škole u 17.st. utjecaj elegantne jurisprudencije je vidljiv u Nizozemskoj i Njemačkoj gdje djeluju pravnici Ulrich Zasius i Gregor Haloander njemački kameralisti i praktičari (Benedikt Carpzov) nastoje prilagoditi rimsko pravo njemačkim prilikama te stvaraju Usus modernus Pandectarum

Corpus Iuris Civilis iz 1612. g Corpus Iuris Civilis iz 1612.g. kojega je objavio Dionysius Gothofredus.

Prirodno pravo I kod rimskih pravnika je bila poznata ideja o prirodnom pravu. Izražavala se u praktičnom shvaćanju biti i funkcije prirodnog prava: da na određenoj razini društvenog razvoja poveže pripadnike neke uže zajednice. Rim je nakon punskih ratova znatno ojačao, trebao je šire i sadržajnije pravo nego što je bilo “ius civile” koje je sa formalističkim odredbama bilo nesposobno regulirati raznovrsnije društvene odnose koji su se tad javljali između rimskih građana i peregrina. tako je došlo do pojave “ius gentiuma”, čija je osnova “naturalis ratio” (prirodni razum)

širenjem kršćanstva ideja o prirodnom pravu dobiva nove dimenzije tumačenja. Smatra se da je Bog nad prirodom, te da priroda i “prirodno pravo” nalaze svoj izvor u vjeri dok Bibliju nazivaju ‘‘ratio scripta’’, tj. pisani razum racionalizam (17. i 18. st.) koji je prethodio i inspirirao školu prirodnog prava jest filozofski pokret protiv dogmatskih crkvenih autoriteta koji su u srednjem vijeku smatrani neospornima racionalisti uz religijske autoritete ističu i autoritet čovjeka te smatraju da postignuće i spoznaja jedini izvor mogu imati u ljudskom razumu.

Škola prirodnog prava školu je osnovao Nizozemac Hugo Grotius potkraj 17. stoljeća nauka se temeljila na racionalnom pronalaženju “prirodnog prava” koje bi vrijedilo kao nepromijenjivo uvijek i svugdje škola prirodnog prava provodi kritiku zastarjelog pozitivnog prava i općeg pandektnog prava pod njezinim utjecajem u pojedinim zemljama djeluju pokreti za donošenje kodificiranih zakonika pa tako nastaju: -1756. Codex Maximilianeus Bavaricus civilis (Bavarska) -1794. Allgemeines Landrecht fur die preussischen Staaten (Pruska) -1804. Code civil (Francuska) -1811. Austrijski opći zakonik (vrijedi i za Hrvatsku i Slavoniju od 1852.) zakonici su sadržavali rimsko pravo preuzeto u obliku tadašnje pravne znanosti

u područjima Njemačke gdje nije došlo do kodifikacije ostaje u upotrebi rimsko opće privatno pravo stupanjem na snagu Njemačkog građanskog zakonika 1900.g. pandektno pravo ne vrijedi nigdje u Europi Francuski Code civil iz 1804.g. (slika gore) i Austrijski opći zakonik iz 1811.g. (slika lijevo)

Povijesno pravna škola prethodnikom ove škole se smatra Gustav Hugo u 19.st. školu osniva Karl Friedrich Savigny sa sljedbenikom Georgom Puchtom pripadnici povijesno-pravne škole kritiziraju ideje prirodnog prava, smatraju da je pravo produkt nacionalne povijesti i “narodnog duha” koji se neprimjetno razvija na “unutarnjim silama narodnog bića” smatraju da se pravo razvija tiho, mirno i spontano u narodnom životu i duhu (Volkgeist) ova škola je istaknula genetsko shvaćanje prava te se posvetila povijesnom proučavanju prava (izvori rimskog prava)

u kasnijem razdoblju prevladava sistematsko-dogmatski pravac (praktične potrebe) pa se opet velikim dijelom proučava samo Justinijanova kodifikacija tek romanistička škola u potpunosti istiskuje pandektistiku i sveobuhvatno upotrebljava metode historijske škole proučava rimsko pravo, ali i grčka pravna vrela, grčko-egipatske papiruse i prava starih istočnih naroda ni romanisti nisu rješili sva otvorena pitanja (nisu se dovoljno obazirali na klasnu strukturu rimske države i prava)

Kraj!