KNJIŽEVNI PORTRET HRVATSKOG VELIKANA MILAN BEGOVIĆ (1876. – 1948.) Pripremila: DR. SC. TATJANA STUPIN KNJIŽEVNI PORTRET HRVATSKOG VELIKANA MILAN BEGOVIĆ (1876. – 1948.) 140. OBLJETNICA ROĐENJA PROZAISTA, PJESNIKA, DRAMATIČARA – KLASIKA HRVATSKE MODERNE

MILAN BEGOVIĆ – KLASIK I VIZIONAR KNJIŽEVNOG IZRIČAJA

HRVATSKA MODERNA (1891.,1892., 1895. – 1914.) “Pojava moderne zapravo je svijest i potreba da se hrvatska književnost izvuče iz slijepe ulice u koju je zapala pri kraju realizma…” (Frangeš, Ivo, Povijest hrvatske književnosti) * 1891. Misao na vječnost (J. Leskovar) * 1892. Moć savjesti (A.G. Matoš) * 16. listopada 1895. – sveučilištarci zapalili mađarsku zastavu u Zagrebu 1914. – smrt A.G. Matoša; objavljivanje zbirke stihova “Hrvatska mlada lirika” (DHK, Zagreb); početak Prvog svjetskog rata

HRVATSKA MODERNA, EUROPSKI MODERNIZAM, POJAM MODERNITETA Milan Begović – hrvatski modernistički pisac s recentnim poznavanjem europskih estetskih kriterija. Dragocjena su Begovićeva iskustva koja je stjecao boraveći i radeći u Njemačkoj i Austriji. Književno razdoblje hrvatske moderne, iako kronološki razvidno omeđeno, nije čvrsto odijeljeno od prethodnoga razdoblja realizma koje se prožima u djelima Janka Leskovara, K.Š.Gjalskog, a svakako posjeduje i jasne impulse avangardnoga književnoga stvaralaštva u književnom djelu hrvatskoga protoavangardista Janka Polića Kamova. Književna djelatnost Milana Begovića započinje koncem 19. stoljeća, a traje do konca tridesetih godina i početka četrdesetih godina 20. stoljeća   Viktor Žmegač smatra da se pojam moderne treba sagledati u širem vremenskom razdoblju te da je to razdoblje u opreci prema pojmu postmoderne. Bit pojma moderniteta sagledava se u činjenici da živimo u novim vremenima koja nisu izvedena iz prošlosti. Ideje modernoga u književnosti početkom 20. stoljeća koje je stvarao i slijedio Milan Begović ključne su u poimanju europske i zapadnjačke kulture.

KRONOLOGIJA ŽIVOTA I DJELA 1876. rodio se Milan Begović u Vrlici (Dalmatinska zagora). 1891. ulazi u književnost pjesmom „Nad spomenikom viških junaka“. 1894. upisuje studij u Zagrebu. 1900. objavljuje pjesničku zbirku „Knjiga Boccadoro“. 1902. piše dramu „Myrrha“. 1903. diplomirao je slavistiku i romanistiku u Beču. 1906. piše dramu „Gospođa Walewska“. 1910. radi kao dramaturg u Hamburgu. 1912. radi kao dramaturg i redatelj u Beču. 1920. vraća se u Zagreb. 1921. objavljuje zbirku drama jednočinki. 1926. praizveden „Pustolov pred vratima“ u HNK u Zagrebu. 1927. imenovan je intendantom zagrebačkog HNK. 1930. piše „Amerikansku jahtu u splitskoj luci“. 1931. piše dramu „Bez trećega“. 1932. umirovljen je. 1940. izlazi roman „Giga Barićeva“. 1948. umire u Zagrebu.

VRLIČKI KORIJENI ELEGANTNOG HRVATSKOG EUROPEJCA BEGOVIĆ, Milan, književnik, kazališni djelatnik i prevoditelj (Vrlika, 19. I 1876. — Zagreb, 13. V 1948). Sin Ivana, sitnoposjednika i trgovca u Vrlici, i File (Filomene), rođ. Bressan.

OD “NARODNOG LISTA” DO LARPURLARTISTIČKE POEZIJE, Knjiga boccadoro Prve književne radove, pjesme, objavio je u zadarskome Narodnom listu 1891. S Lj. Wiesnerom uređivao je časopis Kritiku (1921.– 22.), a s A. B. Šimićem (1923.) i A. Bonifačićem (1932.) Savremenik. Uredio je i antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća (1942.–43., 2 sveska). Okušao se u gotovo svim književnim vrstama, a bio je i veoma plodan prevoditelj. Prevodio je poeziju G. Carduccija, G. D’Annunzija, J. W. Goethea i H. Heinea, drame C. Goldonija, P. Calderóna de la Barce, F. Schillera, H. Kleista, F. Grillparzera, H. Hofmannsthala, H. Ibsena, O. Wildea, M. Maeterlincka, F. Wedekinda, L. Pirandella, D’Annunzija i dr. Punu pjesničku afirmaciju ostvario je Knjigom Boccadoro (1900.), koja je izišla u jeku moderne, larpurlartističkim, hedonističko- epikurejskim bijegom u svijet snova i erotike. Zbirke pjesama Vrelo (1912.) i Izabrane pjesme (1925.), te tolstojevski humanističko-pacifistički ciklus Život za cara (1904.), nisu više izazivali takva priznanja i pozornost.

TIJEK ŠKOLOVANJA MILANA BEGOVIĆA, OD VRLIKE DO BEČA Osnovnu školu polazio je u Vrlici, prvi razred gimnazije učio je privatno, a poslije prijamnog ispita u listopadu 1888. primljen je u drugi razred Velike realke u Splitu. Suučenik u razredu bio mu je V. Nazor s kojim se sprijateljio. Završivši sedmi razred, pristupio je ispitu zrelosti i 1894. dobio svjedodžbu na temelju koje se u jesen upisao na prirodoslovni studij Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Poslije četiri semestra zbog materijalnih teškoća prekinuo je studij i postao suplent u splitskoj gimnaziji (1896/1897). U rujnu 1897. položio je u Zagrebu gimnazijsku maturu, svojevrstan diferencijalni ispit, te upisao peti semestar romanistike u Beču. Našavši se ponovno u novčanoj oskudici, preuzima suplenturu u Zadru (od listopada 1898. do veljače 1899). U ljetnom semestru nastavio je studij, a 1899/1900. opet upisao sedmi i osmi semestar. Apsolvirao je u srpnju 1900. Od rujna 1900. bio je suplent u Velikoj realci u Splitu, a 1903. diplomirao je u Beču.

MILAN BEGOVIĆ I ZADAR Muška preparandija otvorena je u Zadru,u Arbanasima 1866. godine. Ministarstvo javne nastave u Beču je 1864. godine donijelo odluku da Dalmatinska vlada osnuje posebnu školu u kojoj će odgajati djecu sa sela (samo muškarce) za učiteljske pripravnike, a škola je bila smještena izvan Zadra, tada u u Arbanasima. U studenom 1866. godine započela je s radom pod nazivom “Muški preparandij”. Prvi ravnatelj je bio Stjepan Buzolić. Škola u Arbanasima djelovala je od 1866.-1921. godine. Imala je povijesno značenje i veliki utjecaj na razvitak školstva i narodne prosvjete u Dalmaciji. Utjecala je na razvitak pedagoškog tiska, kao i na populariziranje naprednih pedagoških ideja među učiteljima. Preparandiju je od njenog osnutka pa do zatvaranja 1921. god. pohađao velik broj arbanaške djece. Škola je imala odjeka među pukom i svi su je podržavali, a posebno sve one koji su je željeli pohađati. Tako je u pola stoljeća svoga djelovanja ova škola dala oko 880 mladih učitelja. Preko stotinu njih se bavilo književnošću ili su bili suradnici u novinama, više od 20 su bili školski nadzornici, jedan je doktorirao i postao sveučilišni profesor. Maturanti Arbanaške škole predstavljali su prve glasnike hrvatske kulture i pismenosti, ali i širenja hrvatskog jezika. Milan Begović preuzima suplenturu u Zadru (od listopada 1898. do veljače 1899).

MILAN BEGOVIĆ I ZADAR MILAN BEGOVIĆ I ZADAR Prve književne radove, pjesme, objavio je u zadarskome Narodnom listu 1891.

POEZIJA MILANA BEGOVIĆA

„Knjiga Boccadoro“ (1900.) – arkadijsko-erotski kanconijer Svoju prvu pjesmu, Nad spomenikom Viških junaka (1891), objavio je u povodu 25. obljetnice Viške bitke pod pseudonimom Tugomir Cetinski. Dvije godine poslije objavio je zbirku pjesama Gretchen, a 1896. godine tiskao je zbirku Pjesme. Prve Begovićeve zbirke nije zapazila ni publika niti kritika, ali je svojom trećom zbirkom, Knjiga Boccadoro (1900), uspio osvojiti kritičare, kao i one pisce koji su u raspri mladih i starih stali na stranu mladih. Godine 1904. objavio je zbirku Život za cara, ciklus od 18 pacifistički intoniranih soneta nadahnutih Rusko- japanskim ratom. Povodom 400 godina hrvatskog pjesništva (1910) piše Hrvatsku pjesmu, da bi se ljubavno- erotskoj poeziji zastupljenoj u Knjizi Boccadoro, vratio poezijom iz zbirke Vrelo (1912). “Knjiga Boccadoro” posvećena je markizici Zoe Boccadoro, uz light motiv Michelangela Bounarottija. Begović je pisao pod pseudonimom Xeres de la Maraja. PRELUDIJ. HARFA Ne znam gdje bi, ni u koja vremena - u mojoj samo duši živo blista na ono doba zlatna uspomena,   kada na svodu kô od ametista tanana zora širila je krila, na grimiz slična. Prozirna i čista preko vedrina beskrajnih se svila i hvatajući vale nedohitne, površje morsko dahom rumenila. U njenom svijetlu blijedile su sitne posljednje zvijezde - i migahu kao da suparnicu motre ljubopitne. Na vlažnom pijesku uz more sam stao, u nekom slatkom zanesen čeznuću, iz grudi mi se uzdah otimao, a duša, gledeć zoru pri granuću, kô list zadrhta, njim kad lahor njiše. Stadoše na to vali da šapuću, dok iznenada jače zapjeniše uzdignuv buk; a dvije se ruke bijele na površini morskoj pojaviše.

PRELUDIJ. HARFA ,„Knjiga Boccadoro“, 1900. I pružit su se prama meni htjele, da zagrle me, k sebi da primame, da me odvuku u morske predjele.   Oh, znam, Sirene, varke vam i mame! Tad ukaza se i lice i grudi, i oči, što se ukočile na me. A njihov pogled omamit me žudi; kao Gorgonin odnosi mi snagu, u mladom srcu strastven drhtaj budi. Ja sam ju gledô smočenu i nagu. Pristupi ona: "Pjesniče" - prozbori "ah, daruj meni svoju dušu blagu, iz nje mi pjesmu uzvišenu stvori, da je raznesem preko mora sinja". Njezine oči igrahu pram zori, od koje pogled zlatan se pričinja, a obasuto sjajem njeno lice prepuno bi nepojmljivog milinja. Kô netaknute i svježe ružice njene su grudi, na njih kaplje mora, kô trag na čaškam rose jutrnjice. Kroz guste kose uzdasi lahora, najmekše svoje cjelove su spleli, i uzdisali nježnog sred šumora. Takva je bila, kad iz pjena bijelih dolazila je na svijet Afrodita, na divnoj slici Sandra Botticelli. I ja se zanijeh burnog od ushita, pa segoh rukom; al ona se krenu - kô da se ne da taknut - i upita:   "Zar dat mi ne ćeš pjesmu uzvišenu, iz duše svoje najskladnije zvuke? Puštaš me tužnu i neutješenu?" - O Zlatousta! - rekoh pruživ ruke, podvučem jednu pod mlade joj prsi, što zatitraše kao dvije jabuke, a iz njih trgli, kô dva pupa, vrsi. Ona se trgnu - ruke otrag pruži, da napasnika nevjernog se trsi, čistoću koji htjede da obruži; al ja ih primim, na usne ih stavih: o mali prsti, kô lišće na ruži, od mora jošte svježi, mirisavi! Tad nožice joj u jednom se sliše, a preko ruku strag se kosa savi, da pramovi se do zemlje spustiše. Kao elijant k suncu - grud i lice naprama meni malko se uviše - i ja joj dirnuh cjelovom usnice, sa kojih dah se, kao miris, vinu; a zaigraše vlasi joj kô žice. I kad u mrežu prste uvih njinu, počev sad jednu, sad drugu da biram, očutih Harfe raskošnu milinu - Harfe, na kojoj još i sad prebiram, na kojoj duša samo Ljepost čezne i čeznut će, dok njene žice diram, i s njih dok zadnji akord ne iščezne.

BLISTAVA TEATARSKA KARIJERA OD HAMBURGA I BEČA DO ZAGREBA Po završetku studija bio je gimnazijski profesor u Splitu i Zadru. Godine 1909. odlazi u Hamburg gdje je isprva volonter, a zatim dramaturg (1910) hamburškog Deutsches Schauspielhaus, te od 1911. i suradnik Theater-Akademie. Godine 1912. napušta Hamburg da bi preuzeo mjesto redatelja i dramaturga u bečkom kazalištu Neue Wiener Bühne. U to vrijeme radio je i kao ugovorni dramaturg i glavni redatelj novosadskoga kazališta. Po povratku u Zagreb (1920) bio je profesor na Glumačkoj školi u Zagrebu, a od 1927. godine ravnatelj je Drame Hrvatskog narodnog kazališta. Od 1929, kada je razriješen s mjesta ravnatelja zbog aluzija na aktualne političke prilike koje sadrži njegova drama Hrvatski Diogenes, pa do 1932. godine, kada je umirovljen, radio je kao gimnazijski profesor. Nakon Drugog svjetskog rata živi povučeno te nepravedno politički anatemiziran… Begović je jedan od najizvođenijih hrvatskih dramatičara, u domovini i inozemstvu. Književna djela prevođena su mu i tiskana na engleskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom, slovačkom, poljskom, bugarskom jeziku, esperantu. Tragikomedija „Pustolov pred vratima“ (1926.) postavljena je 1928. godine u Rimu, u Teatro degli Indipendenti, u režiji čuvenoga redatelja Antuna Giulija Bragaglie, te se na repertoaru održala trinaest godina. Begovićeva je predstava 1937. godine gostovala i u Latinskoj Americi te se izvodila u nizu tamošnjih gradova kao što su: Rio de Janeiro, Sao Paulo, Montevideo, Buenos Aires. Milan Begović bio je prvi hrvatski književnik koji se teatarski predstavio i izvodio u Južnoj Americi.

DRAMSKI OPUS TEATARSKOG VIRTUOZA I MAJSTORA SCENE U većini dramskih djela ostaje ipak vezan za variranje ljubavnih odnosa i lika žene. Begovićeve dramatičarske odlike najizrazitije su u dramama Pustolov pred vratima (1926.) i Bez trećega (1931..). Prva, u kojoj su zamjetljivi odjeci Pirandella i S. Freuda, doživljuje se kao nadahnuta igra mašte i zbilje, podsvijesti, irealnosti i tragigrotesknosti, a druga, napisana prema završnom poglavlju romana Giga Barićeva, temelji se na arhetipskoj temi Odiseja i Penelope te na intimnim psihološkim reakcijama, koje su u tekstu ostvarene iznimnom profesionalnom umješnošću. U važnije Begovićeve dramske ostvaraje valja ubrojiti i realističku dramu iz njegova zavičajnog podneblja Stana Biučića (1909), dvije do tri manje komedije (Menuet, Venus victrix, Biskupova sinovica, sakupljene u knjizi Male komedije, 1921.), mistično-religioznu dramu Božji čovjek (1924.) i komediju Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930.), prožetu lirskim naglascima, humornom sjetom i blagom ironijom. Begovićeve su drame uveliko prevođene i igrane u inozemstvu. Napisao je i libreto za operu Ero s onoga svijeta J. Gotovca (1936.).

Milan Begović ženio se tri puta… Begović se treći puta oženio s 26 godina mlađom ženom Danicom Rabenhalt

ROMANI I NOVELE – PROFINJENA PROZA, PSIHOLOŠKA PANORAMA Begovićev prozni rad, koji se odlikuje jezičnom profinjenošću i čitkošću te izrazitom senzualnošću, sastoji se od triju romana, četiriju knjiga novela i više manjih tekstova objavljenih u periodici. Važniji su lirski roman Dunja u kovčegu (1921), u kojem napušta uobičajenu strukturu romana, panoramski roman iz zagrebačkog života Giga Barićeva (1940), smion i izazovan prodor u društvenu i psihološku problematiku građanskog društva, te zbirka novela Kvartet (1936), u kojoj su objavljene antologijske novele Kvartet i Dva bijela hljeba. Posljednjih godina sve više pozornosti pobuđuje Begovićeva humoristično-erotska proza, djelomice okupljena u knjizi Nasmijana srca (1923). U putopisnoj prozi i u esejima o književnicima i kazališnim umjetnicima Begović polazi od osobnih doživljaja koje ne produbljuje ni ne uzdiže na neku univerzalniju razinu, ali im daje svoj osobni estetski pečat.

„DUNJA U KOVČEGU“ (1921.) – PRVI ROMAN MILANA BEGOVIĆA Tekst svoga prvog romana „Dunja u kovčegu“ Begović je napisao ljubičastom tintom na 152 stranice u bilježnici većeg formata i crnih korica. Begović je precizno naveo vrijeme početka i završetka pisanja rukopisa, VII. I VIII. mjesec 1920. u Zagrebu. Uređeni rukopis romana Begović je predao zagrebačkoj Nakladi Stjepan Kugli te je „Dunja u kovčegu“ objavljena u rujnu 1921. godine. Begovićev je roman postigao veliki uspjeh kod čitatelja i kritike. Samo u prvih mjesec dana prodano je preko 1000 primjeraka romana „Dunja u kovčegu“ u Zagrebu. „Dunja u kovčegu“ – smatra se jednim od najboljih hrvatskih romana u kojima je razvidan lirski refleks, odnosno u središtu je prikaz ljubavi, strasti, erotike, čežnje protagonista: Rođene i Dušana u idiličnom pejsažnom okružju Dalmatinske zagore.

„DUNJA U KOVČEGU“ (1921.) „Dunja u kovčegu“ – roman je o ljubavi Dušana i Rođene, a u kojem se ogleda osebujna Begovićeva poetika prožeta liričnošću, istinskim traganjem za ljubavlju, strasti, erotikom, uz snažnu dramatiku i psihološko portretiranje protagonista. To je ljubavna saga u kojoj plamti oganj strasti, ali i introspektivno traganje za osobnim čovjekovim genetskim tamama. Iznimno autentično oslikan je glavni ženski lik Rođena Mandušić,dok je muški protagonist Dušan Radišić autobiografski prikazan kao Begović sam. Begovićev je jezik u romanu prepun turcizama i dijalektizama, no dominantni su i modernistički, intelektualistički leksemi. Zanimljivi su toponimi Dalmatinske zagore i Dalmacije u cjelini spominjani u romanu među kojima se ime Zadra spominje višekratno.

„DUNJA U KOVČEGU“ (1921.) - Toliko te ljubim! Rođena se baci u njegov naručaj. U njihovu cjelovu bilo je veličine, koja ih je kružila – bilo je vječnosti, koja je uz njih disala. …Kad se je ona otrgla iz njegovih ruku, opazi Dušan da u njezinim očima titraju, osjajene od sunca, krupne suze. Al kad Rođena okrenu glavu, da ih sakrije, onda se je uvjerio da plače. -Zašto plačeš, Rođena? Zar nisi sretna? -Sretna sam. -Pa zašto plačeš? - Ah, pusti… - Što ti je Rođena? Kriješ mi nešto?... -Ili ti meni? -Ja te volim! - Više neg ikoga na svijetu? - Jest, Rođena – više neg ikoga na svijetu. -Ja više ništa ne želim…- reče djevojka i ogrli ga objema rukama, snažno i divlje, ka da se boji, da će joj ga tko oteti…

„Giga Barićeva“ (1940.) – veliki roman M. Begovića u tri knjige Struktura Begovićeva romana zasnovana na inovativnim postupcima. Podnaslov romana glasi: „Iz zagrebačkog poslijeratnog života“. Roman se sastoji iz tri ju knjiga:“Sedam prosaca”,” Na ratištu “i “Povratak” u kojima su korištene poticajne naratološke metode.   Priča započinje u Zagrebu jednog predvečerja u veljači sredinom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, kada Giga Barićeva, mlada dama čiji se muž Marko nije vratio iz zarobljeništva u Rusiji, odlazi na ispovijed u crkvu Svetoga Marka tražeći savjet. Iz istog razloga pozvala je kartomanticu Irinu Aleksandrovnu, koja ju je čekala kući kada se vratila s ispovijedi. Giga kartomantici počinje pripovijedati o svojim proscima koji se već godinu dana natječu za njezinu ruku. Pripovijedanje se odvija u obliku novela od kojih je svaka posvećena jednom od udvarača prikazanih i kroz različite likovne tehnike: ulje, pastel, karikatura, fotogtafija i sl.U novelama doznajemo mnogo o Giginom predživotu čime je riješeno retrospektivno pripovijedanje i istodobno poremećen kronološki red izlaganja.

„Giga Barićeva“ (1940.) Kada se portreti iscrpe priča se vraća u ratne godine kada je Giga putovala u Galiciju kako bi se na fronti vjenčala s Markom. Zbog početka ofanzive, brak nije konzumiran, a Giga i Marko nisu se uspjeli naći u općem metežu. Putujući za Zagreb Giga upoznaje kapetana, još jednog kasnijeg udvarača, a sa sobom je i povela dječaka Šlojmea kojeg je izvukla iz burne Galicije i koji će potom živjeti u njezinoj kući. Po povratku u Zagreb Giga oboli od tifusa, povremeno je posjećuje Markov otac, bivši novinar sada pijani propalica. Njegova prošlost otvara vrata pripovijedanju o društvenoj zagrebačkoj situaciji duboko u devetnaesto stoljeće, kada je Josip Barić bio aktivan. U međuvremenu kako godine prolaze stari Barić će poludjeti, Gigin otac umrijeti, a starateljstvo nad Šlojmom će preuzeti njegov stric. Na koncu se taj vremenski odsječak zaokruži i pripovijedanje se vrati u istu zimsku noć kada je počelo. Utorak je, konačni dan Gigine odluke, kada će objaviti čiju prosidbu prihvaća. Svira se na klaviru. Večer prolazi, Giga odlaže odluku, ali naposljetku u potpunosti odustaje od bilo kakve udaje i raspusti razočarano društvo prosaca.

„Giga Barićeva“ (1940.) U posljednjem poglavlju romana koje ima oblik drame, a zbiva se iste večeri ili nedugo nakon sudbonosnog utorka, kući se vraća Marko Barić. Suočivši se prvi put nakon mnogo godina, muž i žena upadaju u niz nesporazuma. Marko je sumnjičav, a Giga ne razumije njegov položaj. Na koncu, kada se skoro nasluti sretni kraj, Marko postaje napastan, a Giga ga ubija.   Konačni susret supružnika u pravom smislu riječi je koban. Zbog Markove nepovjerljivosti i ljubomore, iskrsnut će niz nesporazuma između njega i Gige. Ono što će ga konačno uvjeriti u njezinu iskrenost je pismo koje je Gigin otac ostavio za Marka ukoliko se vrati. Iz tog “famoznog” pisma Marko saznaje da mu je Giga doista bila vjerna te je spreman za daljnji zajednički život. Međutim Giga je razočarana njegovim nedostatkom povjerenja i željom za takvom potvrdom tjelesne vjernosti te odbija intimni kontakt. Na to Marko postaje napastan i Giga ga ustrijeljuje revolverom.

Intertekstualnost „Gige Barićeve“ Uočljiva je i intertekstualna narav “Gige Barićeve”. Postupkom uvođenja dramske strukture ostvaruje se sličnost s Joyceovim Uliksom u kojemu je cijelo jedno poglavlje napisano u dramskoj formi. Formalne odlike nisu jedina sličnost: i Joyce i Begović transformiraju klasični mit o Odiseju i Penelopi. Dok Joyce izravno naglašava vezu s Homerom, Begović to ostvaruje posredstvom Joycea.  

„Giga Barićeva“ (1940.) „Roman 'Giga Barićeva' nije samo obujmom najreprezentativnije djelo Milana Begovića, već ono kao centralno žarište i ishodište u sebi sadržava i emanira sve njegove misli i poglede na društvene probleme, humanitarnost, toleranciju i socijalnu kritičnost, bogatstvo tema i motiva; stilsko- kompozicijske postupke i tehniku pisanja u retrospekciji, slojevitost strukture, zatim osjećanje i vitalitet životnog hedonizma, izvjesni nužni autobiografizam njegova djela i neophodnu vezu sa svim ostalim njegovim izoliranim radovima i drugim književnim vrstama…“ Miroslav Vaupotić  

ANTOLOGIJSKA PSIHOLOŠKA DRAMA „BEZ TREĆEGA“ (1931.) Prošlo je već osam godina koje je Marko proveo Nakon osam godina zarobljeništva u poraću I. svj.rata iz Sovjetske Rusije Marko dolazi kući, a tamo ne nalazi svoju suprugu. Dok ju je čekao opsesivno su ga zaokupljale mračne slike i psihotične sumnje koje su postupno prerasle u bolesnu i opasnu ljubomoru. Giga napokon dolazi kući i ne može vjerovati da pred njom stoji suprug Marko kojeg joj je rat oduzeo već prve bračne noći (koju nisu „konzumirali“). Umjesto opuštenog ugođaja, Marko je bio neugodan prema supruzi. Giga na sve izgovorene provokacije u početku ostaje smirena i na sve odgovara sa smiješkom smatrajući ljubomoru svog muža simpatičnom, no Marko je bio sve agresivniji… Nakon napetih scena prepunih jakih emocija i verbalnih sukoba dvaju glavnih likova, drama se približava svome epilogu. Giga je prema mužu počela osjećati prijezir i gnušanje, a najviše kada je shvatila da Marko više vjeruje pismu koje je njen otac napisao njego njoj. Marko je počeo pokazivati znakove prisnosti prema supruzi, tražeći tjelesni, seksualni kontakt s njom. Giga mu je uskratila svoje tijelo, no Marko je držao da je to njegovo pravo jer joj je muž. Nasrnuo je na nju, pokušao ju je silovati, a ona ga je potom ustrijelila revolverom te se dostojanstveno javila odvjetniku i rekla mu za ubojstvo. Psihološka drama “Bez trećega” napisana je u tri čina, a govori o patološkoj ljubomori između žene i muškarca. Drama ima sličnu tema koja se intertekstualno povezuje s Homerovom „Ilijadom“. Giga Barićeva povezuje se sa suvremenom Penelopom, dok je Marko Barić prikazan kao Odisej novoga vremena. Radnja se odvija u Zagrebu, koncem veljače 1926. godine. Mjesto radnje je jednokatnica na Gornjem gradu u Kuševićevoj ulici s dva glavna lika: Gigom Barićevom i Markom Barićem. Drama je imala praizvedbu u Zagrebu 1931. godine.

BEZ TREĆEGA – DRAMA S RAZORNIM MUŠKO-ŽENSKIM DIJALOZIMA GIGA: I ti, dakle, misliš da je konte moj ljubavnik? MARKO se zajapuri i razbjesni, fanatičan i ogorčen: Pa vidim, čujem, znam, osjećam, čitam, pipam, njušim, do vraga! Šta me pitaš tako idiotski! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!   on pod svaku cijenu mora staviti znak jednakosti, odgonetnuti »prokletu onu zagonetku… MARKO: Mjesto da se prostreš preda mnom kao ćilim, onakva kakva jesi, da vidim šta je na tebi vrijeme ubilježilo, šta su ljudi raznijeli dlanovima i koljenima, a ti od časa do časa nešto priznaš, nešto zatajiš, nešto opet prevrneš, da mi izgledaš poput kabanice jedne, sašite od tisuće krpa, što se iskazuje da je kraljevski plašt, jer je u nju zalutalo parče grimiza. Jer, eto, otkada sjedimo ovdje, pa šta si mi rekla o sebi? Šta si mi iskreno priznala? Puštaš me da plovim za nekim čudnim tragovima koje brkaš mekim riječima i posmijesima, ostavljaš me da lovim magle neke neizvjesne, koje rastjeruješ uzdasima da ih ne dohvatim. MARKO: Jest, jest! Znati, samo znati! Sve ove godine to je bila moja najveća muka. Znati! Sve se ostale patnje dadu izdržati i sve bih ih mogao još jednom doživjeti i predurati, ali samo da mi je: znati. I kad su me Rusi odvukli u zarobljeništvo i duga, duga bolest, i Sibirija, i revolucija kojoj sam služio jer sam mislio da je najkraći put do rješenja, i borbe sa caristima i čehoslovačkim armijama: sve bi to bilo lako, samo da je bilo: znati. GIGA: Marko, ja te molim da prestaneš s predbacivanjima i uvredama. Ovako nećemo doći ni do čega. Ti veliš da vidiš i znaš sve, ali ja ti velim da si od sumnje slijep i nerazborit. Dozvoli mi, prije svega, da ti ispričam šta se sve desilo kod mene kroz ovih dugih osam godina.

POPULARNOST PREDSTAVE “BEZ TREĆEGA” GLUMCI HNK – SPLIT; GLUMCI HNK - ZADAR

HNK u Splitu Milan Begović: BEZ TREĆEG Redatelj: Goran Golovko (2007.) Redatelj i scenograf: Goran Golovko / Kostimografkinja: Sonja Obradović / Oblikovatelj svjetla: Miroslav Mamić / Jezična savjetnica: Jagoda Granić / Inspicijentica: Neda Utrobičić Uloge Marko Barić: Ante Čedo Martinić Giga, njegova žena: Bruna Bebić Tudor  

PUSTOLOV PRED VRATIMA Tragikomedija u devet slika, eksperimentalna drama Pustolov pred vratima (1926.) ekspresionističko, avangardno uprizorenje "priviđenja", oslanja se na Hauptmanna i Pirandella, a dijelom i na psihoanalizu. Problematizira nemogućnost čovjekova samoostvarenja te apostrofira čovjekovu utopijsku žudnju za nedostižnim, idealiziranim objektom. Radnju pokreće Smrt (Neznanac, odnosno devet drugih lica koja tumači isti glumac), koja Djevojčinu žudnju za životom želi pretvoriti u rezignaciju, gnušanje i žudnju za smrću. Uz groteskni odmak suprotstavljaju se ljubav i smrt, java i san, mašta i zbilja, da bi niz neuspjelih pokušaja "življenja" završio Ništavilom. Begović pri tom "život" kojega Djevojka ne dobiva predstavlja kroz masovnu kulturu "ludih dvadesetih", irealne "postaje djevojčinog putovanja posuđene iz popularnih ljubavnih romana u nastavcima“, nijemih filmova, opereta, glazbenih revija, modnih časopisa. Tematski drama obrađuje Djevojčinu predsmrtnu agoniju i njezin dogovor sa Smrću koja se utjelovljuje u liku Neznanca. Tragajući za savršenstvom u ljubavi, Djevojka u režiji Smrti upada u trivijalni obrazac životom. Psihoanalitičkim postupkom Begović ironizira ljudsku rascjepkanost koja se ogleda u žudnji za neuhvatljivim savršenstvom Pustolov pred vratima u inozemstvu je postigao veliki uspjeh, osobito u Italiji gdje je dva puta postavlja u to doba slavni redatelj Anton Giuglio Bragaglia. Predstava je postavljena u Rimu 1928. te je na repertoaru bila trinest godina! Isti redatelj s predstavom Pustolov pred vratima gostovao je 1937. godine u nizu gradova Latinske Amerike, kao što su: Rio de Janeiro, Sao Paolo, Montevideo, Buenos Aires. U kulturološkom smislu bilo je to prvi puta da se književno djelo nekog hrvatskog autora izvodilo na južnoameričkom kontinentu.

PUSTOLOV PRED VRATIMA

PUSTOLOV PRED VRATIMA – PRVA SLIKA SESTRA: Za život je potrebno nešto drugo. DJEVOJKA: Što? SESTRA: Čovjek. DJEVOJKA malko u čudu: Hm! Pa kakav čovjek? SESTRA: Čovjek, koji se čvrstim nogama drži zemlje. Onaj, koji griješi i prašta, strada i pomaže, ljubi i mrzi. Koji prima i dariva. Koji sve razumije i nikoga ne prezire. DJEVOJKA: Vi ste morali doživjeti velika razočaranja, sestro! SESTRA: Ja sam se na vrijeme povukla iz života, pa ih nisam mogla doživjeti. DJEVOJKA: Zašto ste to učinili? SESTRA malko počeka, pa onda reče: Od straha. DJEVOJKA: Pred kim? SESTRA: Pred samom sobom. DJEVOJKA: Čudnovato. SESTRA: To nije čudnovato - samo vi to ne možete razumjeti: još ste premladi. DJEVOJKA: Protumačite mi. SESTRA: Živjeti: to je isto što i izdavati. DJEVOJKA: Koga? SESTRA: Ono što nam je najdraže. DJEVOJKA: Onda je najbolje umrijeti? SESTRA: Ne, gospođice: najbolje je ne živjeti. DJEVOJKA: Pa to je isto. SESTRA: Umrijeti znači nestati. Ne živjeti znači nesudjelovati: vidjeti, čuti, znati - a ne sudjelovati. DJEVOJKA iza male pauze: Pogledajte, nije li kogod tamo pred ulazom? Čini mi se kao da su nečije oči na meni. SESTRA: Vi ste zacijelo u vrućici, gospođice. Velim vam: nema nikoga! Dobro bi bilo da uđemo. DJEVOJKA hvata ponovno nit razgovora: A ja bih tako voljela živjeti! Sudjelovati - kako ono vi velite - sudjelovati pri svemu. Voljeti i dijeliti se i darovati se...

Vika Podgorska (1898.-1984.) – posvetio joj je “pustolova…” pred vratima“

AMERIKANSKA JAHTA U SPLITSKOJ LUCI – OPERETNA KOMEDIJA Komedija tematski obrađuje propadanje stare i nekad cijenjene splitske obitelji Milesi te ljubavne, emotivne odnose između triju likova: bogate i razmažene Amerikanke Phoebe, Điđete, krojačice kod Milesijevih i splitskog vlastelina Keka, za čiju se naklonost bore djevojke. Komedija se sastoji od tri čina te intermezza između drugoga i trećeg čina. Radnja u I. i II. činu odvija se u salonu palače Milesi na Trgu voća u Splitu, u II. činu na palubi jahte „Stela“, a intermezzo na balkonu palače Milesi. Vrijeme radnje smješteno je u tridesete godine dvadesetoga stoljeća, no Begović se odmiče od vremenske autentičnosti jer u to doba u Splitu nisu živjeli propali plemići. Komedija obiluje humorom, groteskom, dijaloškom lepršavošću, a izvođena je i kao opereta s pjevačkom dionicom u finalu. Uz zamjetnu dozu satiričnosti, ova je komedija strukturirana na antitezama: ozbiljno- smiješno; bogatstvo-siromaštvo. Begović je osobitu pozornost posvetio britkim dijalozima i jeziku dramskih likova koji se temelji na splitskoj čakavici i ikavici. Osobito je u tom kontekstu uvjerljiva prodavačica voća Jako. III. čin GLAS JAKE ispod balkona, na mahove sa pauzama: Kruške, slatki krušak! – Muškata, finega muškata! Veliki prasak. – Prasak, prasak, prasaaaak!

Amerikanska jahta u splitskoj luci (1929./1930.) PHOEBE izvadi iz drugog džepa benzinski upaljač i pripaljujući cigaretu: Vi se zacijelo poda-jete samo trećoj mani modernih djevojaka - kad ne pijete i ne pušite? ĐIĐETA: Koja je to treća mana? PHOEBE: Ljubav. ĐIĐETA: Ljubav kod nas nitko ne drži za manu, gospođice. To je nešto vrlo prirodno. PHOEBE: To je otrov kao i alkohol i nikotin. Ja se čudim kako se države i u tom ne odlu-če na prohibiciju. ĐIĐETA: Ne bi imale sredstava da se brane od kriomčara. Smije se. PHOEBE: O well! Vi poznajete ljude. ĐIĐETA: Ja poznam sebe, gospođice. PHOEBE: I vi biste onda s uspjehom vodili takvu kontrabandu? ĐIĐETA: To znamo mi sve, a i dokazale smo ako smo samo i jedanput nekog voljele. PHOEBE: Treba za to baš voljeti? ĐIĐETA: Ja barem mislim. PHOEBE: Volite li vi nekoga? ĐIĐETA: Pa djevojka sam. PHOEBE: I ja sam djevojka, pa ne volim nikoga, niti sam ikad ikoga voljela. Never! ĐIĐETA: Ne bojte se, doći će već. Premda - vi ste zaručeni, kako čujem. PHOEBE: Biti zaručena ne znači biti zaljubljena. Znači samo da je netko u nas tako zalju-bljen da bi želio postati našim mužem. A recite mi je li tko u vas zaljubljen? “Begović je imao namjeru napisati opširni društveni roman o Splitu, a ova comedie de meurs jedini je rezultat te ambicije. O Splitu progovara vojnovićevski sentimentalno, ali i izrazito ironijski i duhovito. Za razliku od većine drugih Begovićevih drama, dva ženska lika bore se za jednog muškarca ("dolarska princeza" Phoebe, "građanska sentimentalka" Điđeta, "aristokrat-prosjak" Keko), uz uspjele sporedne komične likove konte Ruđe i konte Mome, piljarice Jako i lihvara don Vice. Teatarski vrlo vješto prezentiraju se tri moguća raspleta, od kojih je dakako samo jedan "realan". (B. Senker)

AMERIKANSKA JAHTA U SPLITSKOJ LUCI

Božji čovjek (1924.) Drama Božji čovjek temu preljuba i seksualnosti smješta u egzotičnu i mitsku Dalmatinsku zagoru. Mara, mlada žena probuđene seksualnosti koja žudi za idealnom ljubavi, "razapeta" je između vitalnog i fizički privlačnog hajduka Krstana i svog zaručnika, kasnije muža, svećenika Damjana, propovjednika duhovne ljubavi. Ljubavni zaplet kroz Damjanove propovijedi produbljuje se i postaje "parabola o životu, o borbi duše i tijela, o grijehu, kajanju i oprostu, o sublimaciji 'senzualne erotike u duhovnu'" (Senker).  Fabula ove drame izrađena je prema jednoj legendi, još i danas živoj u tradiciji onog arbanaškog življa, koji se je prije skoro pet stoljeća, bježeći pred Turčinom, zaklonio u južnu Italiju…  - Ni strast ni razbluda ni surovost ne čine ljubavi. Ljubav je mirni i slatki bol, nijema i duboka radost: iz nje se rađa život, ona donosi smrt: život u kome je vječnost, smrt u kojoj je spasenje.  

Božji čovjek (1924.)

Ero s onoga svijeta, naklada autora, Zagreb, 1936.

Libreto komične folklorne opere „Ero s onoga svijeta“ Begović je autor libreta zasigurno najpopularnije i najizvođenije hrvatske glazbeno-scensko komične folklorne opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca (1895-1982). Zaplet se temelji na poznatoj i duhovitoj narodnoj priči a i glazba je snažno protkana i inspirirana folklorom Dalmatinske zagore i drugih hrvatskih, poglavito dalmatinskih krajeva.  Opera je praizvedena 2. studenoga 1935. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Režirala ju je Margareta Froman, scenograf je bio Marijan Trepše, a dirigirao je sam autor Jakov Gotovac. Ulogu Miće pjevao je Mario Šimenc.  MIĆA (šapatom): Ah, ašik - ljubav - cjelov - uzdisaj - pogled - šapat - žarkog oka sjaj, toga ti ne pozna tamo onaj sveti kraj. I nigdje ruke da je ogriješ, ni struka tankog da ga oviješ. Zaludu tražiš grudi mirisne gdje lice rad bi da se utisne, il bijelo grlo da zagrizu zubi, il usne da ih tvoja usna ljubi... Ko je mlad i živ, taj voljet mora, i ja zato siđoh odozgora, da potražim koju volim više nego dušu, što pod grlom diše. Za njom ginem, bez nje biti neću, rad nje živim, rad nje ja umrijet ću. Ko ikona ona mi je sveta. - Ja sam Ero sa onoga svijeta!   - Što na nebu sja visoko: mjesec je il' sivi sokô? U krilo mu zvijezda pada: zvijezda je il' moma mlada? - Što na nebu sja visoko, nije mjesec nego sokô! - Što u krilu zvijezda pada, zvijezda to je moma mlada! - Sađi s njome moj sokole, sađi s njom na ravno dole, Pokraj bistre izvor vode kraj kog vile kolo vode, Džbun i trava gdje miriše, slavuj ptica gdje bigliše, Pa je grli, pa je voli dok se sunce ne pomoli. Skokni dragi, u kolu, haj! Draga, Skokni dragi, daj! Draga, Veselo, haj… Konac opere

BEGOVIĆ - SINTEZA - jedan od najizvođenijih i najprevođenijih hrvatskih dramskih pisaca - intelektualno superioran i obrazovan hrvatski književnik, načitan, poliglot - tijekom četiri desetljeća dvadesetog stoljeća, uz Krležu, suvereno je vladao hrvatskim dramskim repertoarom - književno je stvarao i publicirao u gotovo svim književnim rodovima i žanrovima, od lirike, ljubavne poezije, novela, romana, putopisa, do istančanog dramskog izričaja, kazališnih kritika - Begovićeva književna djela tiskana su na: engleskom, njemačkom, talijanskom, slovačkom, poljskom jeziku, esperantu - ljubavna i erotska tematika te autentičan hedonizam osvjetljavaju njegovu književnost modernom senzibilnošću, a istodobno Begović je poetski izniman kad piše o autentičnom hrvatskom, dalmatinskom kontekstu između dvaju svjetskih ratova   1900. objavljuje pjesničku zbirku „Knjiga Boccadoro“ – ljubavne i erotske lirike, stilske heterogenosti s elementima impresionizma, secesionizma i simbolizma   1921. napisao i objavio ljubavni, erotski roman „Dunja u kovčegu“, prožet liričnošću, pisan modernom romanesknom tehnikom te oduševio publiku, stranu književnu kritiku, dijelom i hrvatsku 1924. napisao dramu „Božji čovjek“ s dominantnom ljubavnom tematikom s ekspresionističkim stilom u znatnom dijelu 1929. objavljuje dramu „Hrvatski Diogenes“, dramatizaciju Šenoina romana „Diogeneš“ 1929. napisao je dramu „Pustolov pred vratima“, tragikomediju u devet slika, u pirandellovskom dramatskom ugođaju , s prikazima unutarnjih paradoksa građanske drame, kaotičnog miješanja iluzije i stvarnosti, a koja se izvodila na europskim i svjetskim teatarskim scenama 1930. izvedena je Begovićeva komedija „Amerikanska jahta u splitskoj luci“ 1931. Praizvedena psihološka drama „Bez trećega“ – izvođena u Europi i SAD-u (New York, Philadelphija); napisana 1933., tiskana 1934. – najzrelija Begovićeva drama  1936. objavljen libreto za operu „Ero s onoga svijeta“  1940. objavljen je roman u tri dijela „Giga Barićeva“, modernističke pripovjedne tehnike, „roman-rijeka“ (K. Nemec), razvedena fabula, digresije, analepse, heterogena galerija likova

KLJUČ KNJIŽEVNOSTI MILANA BEGOVIĆA   „Za mene je život neprestano sukobljavanje i izmjena svijetlih i mračnih elemenata. A životna igra svjetla i sjene nigdje se ne vidi tako jasno kao u odnosu muškarca i žene, koji su neumoljivo upućeni jedno na drugo…“ Milan Begović

„…Ove stranice nemaju druge svrhe osim umjetničke.“ Milan Begović

LITERATURA: Nikola Batušić, Hrvatska kazališna kritika, Matica hrvatska, Zagreb, 1971. Branko Hećimović, "Predgovor"; u: Milan Begović I, Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv. 75., Matica hrvatska / Zora, Zagreb, 1964.   Tihomil Maštrović, Kazališni rad u Zadru u doba hrvatske moderne, Zagreb, 1980 Recepcija Milana Begovića : zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa povodom 120. obljetnice rođenja Milana Begovića, Zagreb - Zadar, 5. - 8. prosinca 1996. / [glavni urednik Tihomil Maštrović], Hrvatski studiji; Zavod za povijest hrvatske književnosti HAZU, Zagreb, Hrvatsko filološko društvo, Zadar, 1998. SABRANA DJELA MILANA BEGOVIĆA, HAZU, Naklada Ljevak, Zagreb, 2002. Boris Senker, Drame, prir. B.Senker, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.